POVIJEST PASMINE

Smatra se da je pasmina stara preko 200 godina mada iz toga doba ne postoje slikovni ili pisani podaci. Stari zapisi spominju irskog terijera i pšenicnu boju. Značajno je da se u zapisima s vremena na vrijeme spominje i otvorenija dlaka. U to vrijeme ime “irski terijer” obuhvaćao je kao skupno sve pasmine nalik na današnje irske terijere. Postavlja se pitanje da li je stvarno pravo ime dobio tek 1937. godine. Ne postoji sumnja da je mekodlaki pšenični terijer bio mnogobrojan u čitavoj Irskoj i to davno prije službenih izvješća o njemu i Irish Kennel Cluba.

Najveći broj nalazio se na jugu i na jugozapadu Irske. Štenili su se u ambarima, živicama ili sjenicima, te su u surovim uvjetima preživljavali samo najjači koji su dalje stvarali potomstvo. U jednom vrlo mračnom vremenu nemirne Irske povijesti, kada najamnici zemlje nisu smjeli imati vrijednosti veće od 5 funti sterlinga, mekodlaki pšenični terijeri su siromašnim ljudima bili isto ono što su plemićima bili Irski vučji hrtovi, koji tada bijahu obilježje ljudi na položajima, te ljudi s titulom.
 

Služili su kao čuvari posjeda i općenito su se koristili za obavljanje različitih poslova. Kao prvo pojavljivanje mekodlakog pšeničnog terijera na umjetničkom radu navodi se slika “00 The Aran Fishermans Drowned Child” autora F. Bacona. Na ovoj se slici nalazi pas izgledom i veličinom nalik današnjem mekodlakom pšeničnom terijeru. Navedena slika je bila izložena 1843. godine. Prolazile su godine i godine, dešavali se ratovi, revolucije, potresi i potopi, mijenjao se okoliš i granice zemalja. Na jednom radnom ispitu 1932. godine kada su bili ocjenjivani terijeri senzaciju je izazvao pšenični terijer, tako da se javila ideja određenog kruga ljudi o službenom priznavanju te pasmine od strane Irish Kennel Cluba.

Želja vlasnika i ljubitelja je bila da se osnuje klub s ciljem unapređenja pasmine. Pasmina mekodlaki pšenični terijer bila je najprije priznata od Irish Wheaten Terrier Cluba, dok je zahtjev za članstvo u Irish Kennel Clubu bio odbijen.
U narednim je godinama često bio ponavljan isti zahtjev koji je i dalje bio odbijan zbog jake opozicije koja je imala više interesa u drugim terijerskim pasminama. Nakon dugog vremena mekodlaki pšenični terijer priznat je kao pasmina, ali je ozbiljan kamen spoticanja bio tada priznato ime “Irish Wheaten Terrier” koje je davalo veliku mogućnost zamjene s Irskim terijerom. Napokon nakon nekoliko godina postignut je dogovor s Irish Kennel Clubom, te je pasmina dobila današnje ime. Psi ove pasmine su bili prvi puta izloženi 17.03.1937. godine na klupskom prvenstvu Irish Kennel Cluba, ali se nisu našli u natjecanje s ostalim pasminama.

Mekodlaki pšenični terijer je bio zadnji od irskih autohtonih pasmina koji je dobio pravo sudjelovanja na izloľbama. Nakon toga pasmina postaje sve popularnija na izložbama u Irskoj, te se širi u Englesku, a zatim i u Ameriku. U Americi se broj mekodlakih pšeničnih terijera vrlo brzo povećava zbog velike popularnosti, ali to biva i uzrok promjene bitnih karakteristika izgleda pasa što danas izaziva mnoge probleme i neslaganja između različitih uzgajivača, te organizacija u svijetu poglavito s Irish Soft Coated Terrier klubom.


OPĆE ZNAČAJKE PASMINE

Mekodlaki pšenični terijer je izuzetan obiteljski pas koji je potpuno sretan i zadovoljan samo kada je cijela obitelj na okupu, uvijek nastoji razveseliti vlasnika, vrlo je zaigran i u njegovoj se glavi stalno rađaju nove ideje, kako vlasnik ne bi bio pošteđen iznenađenja. Uvijek je napet u očekivanju kada će mu se vlasnik obratiti. Općenito mekodlaki pšenični terijer lako i brzo uči, ali uvijek u biti ostaje pravi irski svojeglavac. Kao kućni pas izrazito je prijatan, uvijek vrlo oprezan, miran, te što je vrlo interesantno gotovo nikada ne laje. Velika prednost kod držanja ove pasmine u stanu je što mu dlaka ne otpada. Mekodlaki pšenični terijer mora se zato dva do tri puta na tjedan temeljito očetkati normalnom žičanom četkom bez zubaca, te nakon toga češljem širokih zubaca počešljati. Sva mjesta na tijelu moraju se moći bez problema lako očešljati. Ako želimo psa izvoditi na izložbe potrebno je napomenuti da mekodlaki pšenični terijer nije pasmina za držanje u kavezu. Psu je potrebno mnogo kretanja, a život u kavezu neće osigurati zadovoljavajuću kondiciju psa kao niti kvalitetu dlake koja je izuzetno važna kod ocjenjivanja ove pasmine na izložbama. Preporučljivo je psa najmanje nekolika dana prije izložbe okupati, pa je dlaku psa držanog u kavezu gotovo nemoguće održati čistom do nastupa. Okupani se mekodlaki pšenični terijer šiša isključivo škarama.

 

Uređivanje mekodlakog pšeničnog terijera počinje uređenjem glave koja mora biti kratko ošišana između ušiju (ne i prekratko), a ista je stvar s ušima kao i obrazima. Između ušiju dlaka treba biti tako ošišana da lubanjski dio glave izgleda plosnato. Iznad očiju, kao i između obrva dlaka se ostavlja dugom. Brada treba biti naglašena, ali ne kao kozja. Dlaka se oprezno šiša od očnog kuta do usnog kuta. Dlaka na prsnom košu se skraćuje, naglašavajući pravi front. Vrat se šiša tako da se dobije tekuć prijelaz na leđnu liniju. Dlaku na leđima odgovarajuće prikratimo s gornje strane, te eventualno i sa strana. Rep šišamo da dobije zašiljenu formu ostavljajući dlaku na gornjoj strani repa dužom. Na prednjim se nogama dlaka ostavlja dugom, uvijek je počešljana. Prednje noge trebaju ispoljavati ravnu liniju od ramena do poda. Šape se uređuju tako da budu okrugle. Dlaka se ispod korjena repa šiša kratko omogućavajući uvijek čist izgled. Stražnji dio mora izgledati kvadratičan s naglašenim skočnim zglobovima. Ispod trbuha pruža se linija koja se ravno penje od prednjih prema stražnjim ekstremitetima. Dlaka u slabinskom dijelu treba biti ošišana samo toliko koliko je potrebno da bi se lagano naglasio struk. Posebno je bitno naglasiti da ni u kojem slučaju mekodlaki pšenični terijer ne smije biti uređivan strojem za šišanje.